Trenerski kutak: KRILNI IGRAČI
Utorak, 05 Listopad 2010 17:14
Zanimljiva definicija „krila“ dana je na jednom od internetskih pretraživača „svega i svačega“. Dakako da nije pogrešna, na sljedeći način vrlo je lako shvatiti što ta pozicija traži od igrača. Naziv za krilo je i „trojka“.
„Krilo je jedna od pet košarkaških pozicija. Krila su brža i pokretljivija od krilnih centara i centara, igraju na poziciji između reketa i trice. Krilna pozicija smatra se jednom od najraznovrsnijih pozicija u košarci. Uglavnom su visine između 1,96 m i 2,08m. Osnovni zadatak im je da postizanje koševa sa trice, poludistance ili brzi ulasci pod koš. Dodatni zadaci su im igra u obrani radi skokova ili pomaganje centrima. U povijesti NBA lige imali smo mnogo dobrih krila poput Julius Ervinga, Rick Barrya, John Havliceka, Chris Mullina, Grant Hilla, James Worthya, Larry Birda, Bernard Kinga i Scottie Pippen.“
Uglavnom je suština te pozicije pogođena. Gledajući razvoj NBA košarke , prva prava krila imali smo sredinom 60-ih godina , kada su predvodnici krilnih igrača bili Rick Barry i John Havlicek. Nisu to bili spektakularni igrači, ali prije svega ih je krasila pouzdanost, stabilnost i požrtvovnost. U obrani su se najviše trošili, često čuvali najopasnije protivničke igrače, sudjelovali su u skoku, a ako su još i znali pogoditi šut, odlično.
Međutim, razvojem, kako košarke, ali i razvojem tjelesnih predispozicija čovjeka, posebice afroameričkih igrača, dolazi do preokreta u pogledu krilnih igrača. Pravi boom napravio je dolazak Juliusa Ervinga, spektakularnog napadača, neumornog strijelca, čija su maestralna zakucavanja dovodila publiku u ekstazu. Dvometraš, snažan, brz , nevjerojatnog odraza. Istovremeno, stižu i James Worthy , član šampionske generacije Lakersa, a s njim i nova dimenzija krilnih igrača- istrčavanje kontranapada (famozna igra Lakersa na čelu sa Magicom i Byronom Scootom) , te Bernard King i Larry Bird – kraljevi poena, s njima šutevi za tri poena, sa poludistance. Krilo polako postaje sve više all-round pozicija.
Način na koje je krilo vođeno o početku- striktni zadaci, tada se mijenja.“ Trojka“ je taj igrač koji postaje čak i najopasniji igrač. Šut za tricu postaje moćno oružje krilnih igrača. „Ptica“ nam to zorno dokazuje. Međutim, iako je košarka u napretku, tada još nije bilo mnogo polivalentnih igrača kao u današnje, moderno doba. Igra to jednostavno nije ni tražila. Ekipe su se gradile na klasičan način : play-krilo-centar (primjeri W.B.Free-Erving-Moses Malone, Magic-Worthy-Jabbar, Johnson-Bird-Mchale) . Da ne duljim više o davno prošlim vremenima, prebacimo se mi u 90-te, pravoj ekspanziji polivalentnih igrača. Zadržat ću se na tri igrača koje smatram najboljim u tom vremenu.
Scottie Pippen. Nije bilo toga što na terenu nije mogao. Prevesti loptu. Šutnuti tricu, probiti prednju liniju, položiti do kraja, šutnuti iz naskoka , asistirati, skakati, igrati leđima protiv nižih i slabijih protivnika... Pokazao je širok dijapazon mogućnosti , kako napadačkih , tako i obrambenih. Sljedeći igrač bio je Grant Hill. Moram priznati, moj najdraži igrač, iako ga nisam stigao gledati u najboljim danima, međutim, snimke govore za sebe. Sjajan igrač, napadački repertoar briljantan. On je pokazao i veliki napredak u driblingu, sa svojim sjajnim crossoverom, promjenom iza leđa, kroz noge...O Toniju Kukoču neću ni trošiti riječi. Svakome tko imalo razumije košarku zna koje su njegove vrijednosti. Tri velika igrača koja su udarila temelje modernog krilnog igrača. Oni su bili pravi polivalentni igrači. Objedinjuju nekoliko pozicija, imaju karakteristike i beka(dribling, prodor,šut) i centra (skok, igra leđima, pivot play). Danas imamo puno polivalentnih krilnih igrača. Ron Artest, Andre Igoudala, Danny Granger, Carmelo Anthony, Kevin Durant (prvi strijelac NBA lige)....
Što znači polivalentnost u košarci?
To su oni igrači koji mogu igrati jednako dobro na više pozicija u momčadi. Današnja moderna košarka to traži. Košarka je igra brzine, ali ne samo brzine reakcije i akcije (kretanja) , već i brzine razmišljanja.
Kakav je to igrač?
● Igrač koji može igrati visoko kvalitetno „daleko“ od koša (šut za tri poena) , na poludistanci od koša ( šut za dva, obično iz driblinga, ili nakon igre leđima pa pivotom prevariti obranom i kazniti ju step back šutem, varijanta je i back door, naskok na 4 metra i skok šut), i ispod koša (klasičnom leđnom tehnikom).
Faktor iznenađenja i težina obuke
● Naravno da je obuka takvih igrača mukotrpna i dug je proces, samo u našoj državi na prste se mogu nabrojati takvi igrači (Mamić, Stojić, Rozić, Rudež) koji su spremni igrati na vrhunskoj razini košarke, mada ni oni nemaju sve te elemente koje sačinjava „idealno krilo“. Trenirati i na koncu napraviti takve igrače je vrlo teško. Takav tip igrača je dragocjenost u momčadi jer omogućava svojem timu više taktičkih rješenja, zasigurno može biti faktor iznenađenja i teško rješiva enigma za svakog protivnika.
Taktičko kažnjavanje
● Najčešće je korištena postavka u igri sa 4 niska i visokim centrom u nekim periodima igre, kao što su stizanje rezultata na način klasičnog ili zonskog presinga od protivnikove polovice, ili traženje miss-match situacija u nekim presudnim momentima (Cibona 2009.- Prkačin, Rozić kao četvorka, Anderson, Kus, Calloway kada se željelo postići što bolji spacing na način da se Andersona izolira 1na1 , i u takvoj igri Rozić kao četvorka otvara reket i prijeti šutem, ali i otvara prazninu ukoliko Anderson prodire , ili recimo Cska u finalu Eurolige protiv Panathinaikosa- Šiškauskas kao četvorka koja je igrala licem prema košu protiv Tsartsarisa, ali i leđima na postu protiv bekova ...).
Takav igrač može igrati svoju prirodnu poziciju krila, ali isto tako, u trenutcima taktičke prilagodbe ili jednostavno prijeke potrebe
(presing na playa, ozljeda beka ili četvorke) može prevesti loptu i postaviti napad, spustiti se na niski post i izgurati slabijeg protivnika otvarajući time prostor za šut vanjskih igrača ukoliko obrana skuplja.
Što ako nema miss-match mogućnosti?
●Ukoliko igrač biva čuvan od igrača istih antropometrijskih i motoričkih funkcija sposobnosti, koristiti ćemo ga na klasičan način. Ako ga premjestimo na beka, možemo imati višestruka taktička rješenja i zasigurno konstantu, presudnu prevagu i našu korist za ishod same utakmice. Napomenuo sam u prošlom tekstu Trenerskog kutka o playmakerima, da je košarka postala kao šah- često jedan potez određuje tijek utakmice i sam ishod. Ponekad je potrebno 1000 koraka ka onom ključnom i samom uspjehu ,ali i jedan krivi često uruši sve , te se dogodi efekt kule od karata.
Jednostavnost-vrlina!
Niži igrač
● U suštini stvari, ako našeg igrača čuva bek, niži igrač, kažnjavati ćemo lakim šutevima. Drugo rješenje u tom slučaju jest korištenje u igri 1 na 1 ispod koša, kako bismo koristili razliku u visini i masi, a treća prednost jest što ćemo imati dominaciju u skakačkom dijelu.
Viši igrač
● Ukoliko našeg igrača čuva viši i sporiji igrač, „izvlačit“ ćemo ga van i kažnjavati igrom 1na1 na način prodora iz situacija širokog spacinga. Tada će obrana teško braniti i prodor našeg bržeg krilnog igrača i mogućnosti povratnih lopti za šutere ako obrana skuplja.
No ,to je već stvar svakog trenera i način na koji će ulaziti u koncepcijski rizik, o tome jednom drugom prilikom.
Pripremio: Hrvoje Radanović, stručni suradnik
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos
